Stanko Špoljarić 95

Galerije slika

Triptih (3)


«KLASIČNI TRIPTIH» – STANKO ŠPOLJARIĆ

 

 

 

 

 Dodirivanje savršenstva u umjetničkom činu je rijetko, samo najveći i u pjesničkom traganju najustrajniji  dosižu istinske vrhunce prepjevna stvaralaštva. Johann Wolfgang Goethe, Heinrich Heine i Rainer Maria Rilke, ljepotom i izražajnošću svoje poezije, njegovanošću forme postali su besmrtnici bez kojih bi kulturna paleta svijeta bila znatno siromašnija. Po njima prosuđujemo njihovo vrijeme, odredili su mu vrijednosne okvire, ne gubeći ništa od aktualnosti i u našim danima, zračeći istim intenzitetom. Poezijom jednostavnom u složenosti, a slojevite sadržajnosti, bljeska i duboke meditativnosti.

Da se melodija i bogatstvo jednog jezika pretoči u drugi, potrebna je pjesnička osobnost u kojoj su jezična ticala razvijena do najveće moguće istančanosti. A ako iza takve osobnosti stoji zavidan književni opus te književna kultura, tada su stvorene pretpostavke za idealan prepjev čak i onih poetskih djela, koja nam se na prvi mah mogu činiti «neprevodivim tananim brvnima do drugih nepoznatih obala» (V.P.).

Hrvatska i njemačka kultura stoljetnih su veza i susreta, pa su trojica velikana njemačke pjesničke riječi prisutna u nas kroz različite, iako  ne baš česte prepjevne uzlete. Krleža,Cesarić, Nazor i drugi vlastitom pjesničkom izražajnošću tumačili su misaone vrhunski oblikovane tvorbe klasika. U novije pak vrijeme prevodili su Rilkea Truda i Ante Stamać.

Vesna Parun, vodeća hrvatska pjesnikinja (rođena 1922.godine n a otoku Zlarinu kod Šibenika), autorica pedesetak zbirki poezije, drama, eseja, knjiga za djecu, snagom i osebujnošću svog djela obilježila je hrvatsku poeziju u posljednjih pola stoljeća, šireći njezin ugled mnogim europskim zemljama. Prije nego se odlučila da u svoju kreativnu orbitu privuče i na jezičnu predaju prisili ovaj izuzetan i gotovo magičan triptih, znala se stvaralački obuzdavati prevodeći slovensku i bugarsku suvremenu liriku, dok su stihovi Goethea, Heinea, Rilkea bili u njenim razmišljanjima trajan izazov. Postupno se otkrivala njihova bit, kumulirala osobna pjesnička osjetljivost, dragocjena energija riječi. I dogodilo se čudo pretvorbe, prepjev blistava dometa, adekvatan –po sudu stručnjaka, koliko je to moguće        neponovljivoj veličini poticaja.

Sergije Mihić, hrvatski slikar (rođen 1942.godine u Rijeci), autor zapaženih izložaba u domovini i inozemstvu, dobitnik više domaćih i inozemnih priznanja, uronio je u potku prepjeva J.W.Goethea, H..Heinea, R.M. Rilkea. Na likovni način očitovao se slikar. Bio je dvostruko inspirativan susret. Ponajprije s trojicom velikana, čiji mu poetski biseri postadoše vrlo rano sastavnicom životna nazora, a istovremeno i – kao da je na to odavno čekao – susret s pjesnikom interpretom, koji mu njegove omiljene klasične tvorbe postavi tu na dohvat ruke.

Došlo je do prožimanja, strujanja naboja, razumijevanja na duhovnoj razini, i nastala je slika. Uvjerljiva, iskrena, razložna. Segment u ukupnosti visokog kreativnog dosega. Mihić je u interpretaciji izbjegavao doslovnost – sigurnim crtežom spaja racionalno i spontano. Unutar stroge potke razvija spletove, potencirajući kretanje napetošću plohe. Upućenost nečem. Hod svijeta i čovjeka. Jasno postavljenom cilju, spiralama koje odražavaju neprekidno traganje. I susret, ili odlazak u smrt. Pjesme nisu jednoznačne, pa ni Mihić ne daje precizni odgovor.

                                                          

 Odnos života i smrti pretopljen je u nejasne granice rasta, pada i obnavljanja. Minucioznom istančanošću detalja Mihić dodiruje literarno u likovnom, mnoštvom prizora što se sukcesivnom nizu vežu. Prepoznaje se i scena, dana njegovim rukopisom; posvojio je njenu ljepotu, pa se mogao odgovorno čak i poigrati. Realističkom opisnošću ostvario je zemno, i prenio ga u prostore neopipljivog. I akt i konjanici, anonimni akteri gube svoju tvarnost, pomaknuti su u sferu netaktilnog. Postaju simboli vjerovanja, nade.

Čudesnim stihovima Johana Wolfganga Goethea, Heinricha Heinea, Rainera Maria Rilkea i  pjesnikinja i slikar pristupili su s dužnim poštovanjem kao i čitavim svojim kreativnim potencijalom,  približivši nam dramatsko-lirske silnice ovog triptiha do te mjere, da prirodu i čovjeka a i društvo gledamo drugačijim očima, slutimo «smisao pohranjen s onustran jezika»(V.P.)  Ljepotu koja bodri i usrećuje.